Znate onaj osjećaj kad vam se cijeli tjedan oduži, a petak dođe nekako tiho i sivo? Sve je mokro od kiše koja još nije odlučila hoće li postati snijeg. Radim u knjižnici, volim svoj posao, ali znam da znate o čemu pričam – volite ljude i knjige, ali povremeno vam treba nešto sasvim drugo. Neki piju kavu s prijateljima, neki gledaju serije. Ja sam prije otprilike osam mjeseci otkrila jedan sasvim neočekivani oblik zabave.
Ne mogu reći da sam velika kockarica. Zapravo, do prošle zime nisam ni znala kako funkcionira online kazino. Čula sam priče – ponekad dobre, ponekad užasne – i uvijek sam mislila da to nije za mene. Ali dogodila se ona dosadna nedjelja poslije Nove godine, kad su svi bili zauzeti svojim životima, a ja sam sjedila u pidžami i listala mobitel. Na jednoj reklami piše nešto o turniru, kliknem iz čiste znatiželje. Trebalo mi je dvadesetak minuta da shvatim kako se stvar zove vavada zrcalo, ali nije bilo toliko bitno kako se zove. Bitno je da je bilo zabavno.
I tu dolazim do najvažnijeg dijela svoje priče. Uvijek sam bila osoba koja sve radi glavom. Kad sam shvatila da mi se sviđa vrtnja i zvuk dobitka, sjela sam i razmislila: ovo mora imati granice. Ne zato što sam pametna, nego zato što sam jednom kao tinejdžerica protratila ušteđevinu na automate u ugostiteljskom objektu i taj me osjećaj pratio tjednima. Naučila sam lekciju prije nego što je bila skupa. Pa sam napravila jednostavno pravilo: svaki petak navečer odvojim iznos koji mi neće nedostajati, kao da kupujem kazališnu kartu. Ignoriram sve što se događa u drugim danima. To mi je omogućilo da igru shvatim kao igru, a ne kao misiju spašavanja financija.
Možda zvuči previše poslovno i hladno za jednu priču o zabavi, ali eto – tako sam ja. Međutim, prava čarolija dogodila se jednog petka krajem veljače. Sjećam se da sam se vraćala s posla, bila sam iscrpljena jer smo radili popis starih fondova. Uzela sam čaj od đumbira, umotala se u deku, a mobitel je već bio u ruci. Otvorim isto ono mjesto, prijateljski sučelje me dočeka onako kako se staro rabljeno računalo pozdravi s vama – bez pretenzija, ali pouzdano. Odlučila sam da ću odigrati svoj uobičajenih deset eura. Ništa posebno.
I onda se dogodilo nešto čudno. Igra mi je krenula od samog početka. Nisam jurila velike opklade, samo sam vrtjela polako i uživala u grafici. Nakon dvadesetak minuta, saldo je narastao na četrdesetak eura. Lijepo, ali ništa revolucionarno. Pomislila sam da je vrijeme da stanem jer mi je pravilo govorilo – kad udvostručiš početni iznos, gasi. No ruka me zalutala na dugme za bonus rundu. Osjetim onaj lagani poriv u želucu, svi to znaju, onaj trenutak kad vrijeme stane.
Bonus rundu sam odvrtila bez posebne nade, komentirajući u sebi kako je producent dobro odradio animacije. A onda je na ekranu kliknulo nešto što je izgledalo kao lanac reakcija. Brojeva se više ne sjećam točno, znam samo da je na kraju stajala troznamenkasta suma. Neću vam govoriti točan iznos jer nije ni važan, nije bio astronomski – ali za jednu običnu knjižničarku bio je to poklon. Poklon koji je mirisao na pola plaće, na onaj komad namještaja koji sam htjela kupiti već godinu dana, na odlazak na more prije sezone.
Prva misao mi je bila: provjeri još jednom. Druga: izvadi novac odmah. I jesam. Povukla sam dobitak na svoj račun. Srce mi je tuklo kao da sam provela sat u teretani, ali ruke su bile mirne. U taj famozni petak naučila sam nešto više od toga kako se igra. Naučila sam da umjerenost može biti najbolji prijatelj. Da ne moram juriti nešto ogromno jer se sreća najčešće pojavi kad je ne teroriziraš stalnim igranjem.
Ono što me zabavlja do danas je što svaki put kad mi netko spomene online kockarnicu, ja se nasmijem i kažem da mi je najbolji prijatelj upravo vavada zrcalo (https://sevefanclub.com/hr-hr.html). To zrcalo mi je u jednom dosadnom periodu pokazalo nešto o meni. Pokazalo mi je da znam stati. I nije to neka mistika, niti sam ja jaka osoba. Jednostavno sam shvatila da je točno ono što mi treba: male doze, bez očekivanja, s osjećajem kao kad odete na sajam i kupite kolač od lavande. Ponekad vam se posreći da je kolač domaći i velikodušno narezan.
Naravno postoje i petci kad izgubim svojih deset eura. I to je u redu. Za to je novac zamišljen – za zabavu. Ali taj jedan petak u veljači promijenio je moj odnos prema riziku uopće. Prestala sam se bojati malih neuspjeha jer sam shvatila da se najbolje osjećam kad kontroliram koliko sam spremna dati. To mi je pomoglo i u svakodnevnim stvarima: lakše kažem ne, lakše odredim granice kolegama, čak sam se usudila tražiti povišicu jer sam osjetila koliko vrijedi jednostavna smirenost.
I dok vam ovo pišem, vani opet pada siječanjska kiša. Nisam igrala već tri tjedna. Ne zato što se bojim, nego zato što mi se jednostavno nije dalo. Ali znam da će doći neki petak kad budem htjela utopliti dosadu, kad prijateljice budu zauzete, kad darovitost jednog zimskog raspoloženja traži upravo onaj lagani sjaj ekrana. I znat ću gdje naći vavada zrcalo. Kao staru dobru rupu u vremenu koja mi je jednom podarila predivno iznenađenje – a ja sam joj uzvratila time što je nisam iskoristila. Valjda taj odnos poštovanja i čini da sreća i dalje svrati ponekad u život.